Život na farmi

        Postoji jedna farma, miljama udaljena od najbližeg čovjeka, smještena na golemoj, zelenoj livadi.

No, to nije obična farma. Tamo ljudska noga godinama nije kročila, a opet vrvi životom. Čak i prije nego što uđete, osjetite silnu radost i veselje koje isijava iz nje.

Dom je ona mnogim životinjama, od malog crva koji se vuče trulim daskama stare ograde pa do konja koji gizdavo kaskaju po polju. No, pitanje je kako su sve te životinje preživjele same godinama.

E, pa, ovo mjesto je magično. Ono ne poznaje tugu, ljutnju ili zavist. Ovdje su pas i mačka najbolji prijatelji, krave zajedno s ovcama veselo čavrljaju o najnovijoj modi, kokoši s paunovima skupljaju zrnje koje iz zemlje samo niče da bi nahranilo tolika gladna usta.

Ta je farma raj na zemlji. Dok god tamo vladaju sloga i mir, dotle će i postojati, a ljudska noga na nju neče kročiti sve dok ljudi ne postanu dobri poput životinja na farmi.

Ispod stoljetnog, mirisnog hrasta još uvijek čeka klupica da netko na nju sjedne i nađe pravu sreću gledajući beskrajna brda i doline s golemim, plavim, nebeskim svodom iznad glave...

                                                                                                          Hana Vlašić, 6.b

KIŠNA NOĆ

Kiša ne namjerava prestati. Trebao bih naći kakav zaklon jer ovo neće stati. Pojačava i nije dobro! Jedino je vidljivo sklonište od oluje ogromno stablo ispred mene, ali njegova krošnja privlači munje koje poput bodeža paraju nebo. Nastavljam jer imam plan. Slijedit ću puteljak pa cestu, sve dok ne naiđem na kakvo naselje. Ljudi oko mene su se razbježali poput mušica, a ja ostadoh sam.

   Kiša počinje pokazivati prve znakove slabosti, čini mi se da prestaje. Ne, opet pojačava, pljušti, prerasta u oluju. Cesta ispred mene je beskrajna, savija se poput zmije, gromovi i munje i dalje šibaju sve pred sobom. Hodam, hodam, idem dalje. Ova cesta nema kraja. Odjednom ugledah svjetlo. U daljini napokon vidim malo treperavo svjetlo. U čitavom svom životu ništa me tako sićušno nije tako snažno razveselilo. Unatoč vrtlozima vode koje stvaram svakim svojim korakom, pohrlih poput rakete. Mali plamićak u daljini  je moja nada i radost. Polako, ali sigurno dolazim do malog naselja. Svaka kućica čini mi se kao moćni dvorac, spreman za obranu od svake katastrofe. Odlučim pokucati na vrata jedne „kule“, preklinjati da me prime, zaštite od oluje. Vrata mi otvara starija bakica i bez razmišljanja me uvodi u svoj „dvorac“. Daje mi hranu, vodu, topli krevet. Mali slamnati krevet mekan je poput oblaka. Zaspah za sekundu.

           Budim se sretan i spašen. Kiša je prestala, sunce je granulo i obasjalo čitavo nebo. Ptice pjevuše, a mala djeca igraju lovice i skrivača. Kao da oluje nije ni bilo. Zahvalih svojoj domaćici i pustih je da se vrati svome životu. A ja?  Ja se vraćam jednostavnom životu lutalice i poput povjetarca samo putujem dalje.

Domagoj Glivetić, 7.a

Ljepota mora

                           Zora je. Sjedim na oblim, bijelim kamenčićima i gledam u more. U to plavo prostranstvo spojeno s nebom u savršenu, predivnu cjelinu. Sunce izlazi i obasjava prve barke koje polako iščezavaju na obzoru i nestaju iz mog vidokruga.

                      Kako li je lijepo more ujutro! Mirno je poput ulja koje se ljeska na prvim sunčanim zrakama. Presijava se u tisuću nijansi plave i zelene boje koje ni na slikarskoj paleti nije moguće naći. Sunce je sve više na obzoru. Brodovi plove te oštro sijeku valove koji jedan za drugim donose morsku pjenu na obalu i moče ručnike naslagane uz sam rub plaže. Odlučila sam zaroniti i potrčala sam u vodu. Plima je te već nakon nekoliko metara gubim veliko zaobljeno kamenje pod nogama. Plivam uz samu površinu mora i gledam u dubinu. Koliko je zastrašujuća, toliko  je i predivna, neistražena i strana. Vidim samo vrhove tankih trava i rubove velikih školjki. Barku, već duže vrijeme raspadnutu, koju je neki ribar zasigurno izgubio za vrijeme velikog nevremena. Plivam dalje i vidim samo poneko jato ribica kako složno plivaju u svijetlo tirkiznoj vodi. Dno se više ne vidi. Ispružim se na leđa i pustim da me valovi nose još neko vrijeme.

                      Vraćam se prema obali, sjedim u dijamantno čistom plićaku te razmišljam o moru. Bacam kamenčiće u dubinu koji stvaraju savršene krugove u vodi te postaju sve veći dok ne iščeznu s namreškane površine. Sunce polako zalazi i ostavlja zaslijepljujući narančasto-žuti trag koji polako nestaje na tamnom, mirnom, veličanstvenom moru.

Laura Guštin, 8.c